LOV NEKADA I SADA
O ovoj temi nismo mogli a ne popričati da diplomiranim inženjerom šumarstva Vinkom Viličićem, rođenim 1940. godine. Inače isti je proveo na Šumarskom institutu u Zagrebu od 0917 do 20005. godine. Rođen u Drnišu, već je 1941. odselio u Zagreb, gdje je ostao sve do 1946. kad se obitelj opet vraća u Drniš. Kroz smijeh nam je kazao kako je u Zagrebu prohodao. Lovački ispit je položio 1958. i od tada je stalni član lovačko društva „Drniš“. Trenutno gospodin Viličić živi u Varaždinu, a dok je radio u Zagrebu i nije bio nikakav problem što je Drniš daleko, a kad se uzme u obzir da nikada nije bio vozač, onda još više imponira ljubav za lovom u rodnom kraju. Znao je u petak navečer sjesti na vlak i vratiti se u nedjelju navečer kako bi mogao sutra na posao, a sve to zbog ljubavi za lovom. Ne interesira ga mnogo lov na zeca, ali lov i ljubav za pernatu divljač mu je neizmjerna. U početcima je lovio sa svojim ocem Antom i uvijek su imali pse ptičare njemačke pasmine bilo kratkodlaki ili oštrodlaki.
U Šumarskom institutu je uvijek bio na raspolaganju za zaštitu i uzgoj šuma, a samim tim za sve što je vezano uz lovstvo. Posao je bio najviše vezan uz oštećenja drvenastih vrsta od strane divljači, a naročito podmaldka. Radio je na LGO za okolna društva sa područja Zagreba, koja su se više orijentirala na zaštitu i uzgoj, a ne baš na odstrel, a sve u suradnji sa kolegama sa instituta. Osobno je radio na drugoj LGO Drniša krajem sedamdesetih, čiji je tadašnji teritorij bio 42.000 hektara, a danas ima 11.376 hektara, jer su u međuvremenu nastala nova lovačka društva. Tada jer Svilaja i Krka bila u sklopu lovačkog društva Drniš i najviše kompilacija je bilo vezano uz katastar.
Nekada je prije svega bio drugačiji sistem lova. Kad sam ja počeo loviti nije niti bilo LGO-a, barem u Dalmaciji, za naša lovišta. Lovilo se u grupama po tri lovca, a da li se odstrel tada evidentirao, sumnjam, možda nešto povremeno. Stariji lovci su znali ići i samostalno u lov, jer se tada lovilo kad se moglo, odnosno kad se imalo vremena, a naročito znam po svom ocu. Nije bilo određenog lovnog dana, a kasnije se već počelo ograničavati na lov tri dana u tjednu, pa na nedjelju ili četvrtak u tjednu. To je uglavnom bio lov na prolaznu – sezonsku divljač, kao što su šljuka ili močvarice. Nije bilo hladnjaka i lovci bi odstrijelili koliko im treba, a ako slučajno ima nešto više to bi se poklonilo starijem lovcu koji više ne može ići u lov ili prijatelju, ali znalo se odnijeti i doktoru. Sezona je tada započela 1. rujna i trajala bi sve do kraja siječnja iduće godine. Nikome nije bio problem pronaći divljač, jer je toga bilo kudikamo više nego danas. Rijetki su dani da bi se otišlo u lov i da se nije pucalo. Nikome nije bilo u interesu loviti više nego je potrebno – kaže na m gospodin Vinko.
Prije nije bilo kupiti municije kao danas, nego su u lovačkoj trgovini koju je držao moj otac, lovci donosili dokaze o odstrijeljenoj štetočini kao kljunove vrana, svraka ili čak i njušku od psa lutalice i za to su imali pravo dobiti materijale od kojih bi sami pravili municiju, a ako netko nije stekao pravo na to onda bi trebao nešto platiti. Sav taj materijal je slao savez.
Kad sam postao lovac nije bilo vozila po lovištu, nego ukoliko si imao namjeru ići u lov podalje od stanovanja, onda bi se ranije ustao i krenuo tamo. Lovci su lovili najviše oko svojih kuća i rijetko da su se miješali kao danas. Ja osobno nisam lovio prioritetno zeca, nego ako slučajno se digne onda bismo pucali, ali najviše volim lov na pernatu divljač i to naročito na prepelicu i jarebicu. Ne mogu a da se ne prisjetim kako je na našem području bilo dosta golubova, koji su se gnijezdili u jamama i rudarskim oknima i kad bi se predvečer podigli to bi se nebo crnilo od njih kolika su to jata bila. Sada toga nema i za to nije uništila puška, nego ekosustav koji se promijenio. Od zatrovanosti prehrane zbog korištenja raznih pesticida, ali i sve manje obradivih poljoprivrednih površina. Tu su naravno i bolesti koje se najviše javljaju kad je neka vrsta prenapučena. Dosta se toga u prirodi promijenilo. Zaprepašten sam što je moguće da u roku od 20-30 godina sa ovog područja nestao drozd jatar, mi smo ja zvali brevarica. To nije bila lovna divljač, ali toga je prije bilo mnogo, a sada ih nema i ako netko misli ni to puška nije uništila.
Sadašnja situacija u Petrovom polju pomalo sliči na zapušteno i neobrađeno i to bi ustvari trebalo biti još bolje stanište za jarebice (poljske), ali činjenica je da su se one bolje prilagodile uvjetima kad se to polje obrađivalo. Tada je jarebica pilo puno. Vremenom je na tom polju nikao korov koji jarebici za prehranu ne odgovara, a tu je i primjena umjetnog gnojiva koji izgledom podsjeća na hranu i divljač to koristi, a nažalost to djeluje izravno na smanjenje broja bilo da se radi o uginuću ili o plodnosti.
Što se događa sa kamenjarkom, pa ona je gotovo u simbiozi sa sitnom stokom. U izmetu od stoke se stvara prirodna animalna hrana za kamenjarku, a stoke je drastično manje nego prije. Drugi problem za kamenjarku je taj što su staništa u kojima obitava sve više obrasla šumom, a šuma nije stanište za kamenjarku, jedino ako još nešto prijeti trenutno može pobjeći u šumu. Ona treba otvoren prostor kako bi mogla na vrijeme uočiti opasnost koja joj prijeti od raznih predatora. Ako kamenjarka nema uvjete ona jednostavno seli dalje. Jednom riječju dosta se toga promijenilo od kad sam postao lovac, od načina lova, od brojnog stanja divljač, ali nažalost kao što sam rekao do jednostavnog nestanka nekih životinja iz naših lovišta – zaključio je na kraju Vinko Viličić. Neka naš kolega još dugo sudjeluje u lovu na pernatu, a i drugu divljač.
Joško Erceg