Lovački savez šibensko kninske županijeSOKOLARENJE KAO NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA
O priznanju UNESCO-a o sokolarenju kao nematerijalnoj kulturnoj baštini u Republici Hrvatskoj svratili smo do sokolarskog centra u Dubravi i porazgovarali sa prvim čovjekom u centru gospodinom Emiliom Menđušićem.
– Gospodine Menđušiću kakvo je vaše mišljenje o ovom priznanju sokolarenja kao nematerijalne kulturne baštine?
Kao prvo to je velika stvar za nas, a to je rezultat svega onoga što su sokolari u Hrvatskoj i svijetu radili zadnjih godina, odnosno to je priznanje koje se maklo malo iznad one pozicije koja se zove lov. Sokolarenje kao nematerijalna kulturna baština nije zaštićena zato što je to lovna disciplina, nego zato što je to lov. Sokolarenje je odvajkada bila disciplina održivog lova, ptica neće uloviti više nego je potrebno, dakle nema pohlepe. Taj lov mora imati nekakvu svrhu, kao prehrana obitelji, zajednice ili da se koristi krzno od divljači od koje se može nešto zaraditi i opet svojoj obitelji osiguraš nekakva sredstva. Također mlađim generacijama prenosiš nešto što je važnije od samog lova. Po prvi put čovjek koristi nekakav prirodni element ne bi li zadovoljio svoje potrebe, ali taj prirodni element ne uništava do kraja da bi se nešto trebalo baciti u smeće, jer se sve vraća natrag u prirodu. Sada kada govorimo o priznanju sokolarenja kao nematerijalne kulturne baštine, postavlja se pitanje, šta sada, je li priča gotova ili treba nešto drugo napraviti. Ono drugo što treba napraviti je odgovornost na svim sokolarima koji djeluju u Hrvatskoj i drugim državama, da porade na etičnosti sokolara kao takvoga. Loviti sa sokolom nije neki kums, to ljudi rade već deset tisuća godina. Ako imaš sokola i loviš sokolom to ne znači da si sokolar, barem ne u onom smislu u kojem to UNESCO prepoznaje. Ptica lovi po nagoni i kad vidi plijen ona će ga uhvatiti. Današnji sokolar je po mom mišljenju zaista sokolar onda kad ti kreneš u lov, a to nešto što je ispred tebe nije potrebno uloviti, naprimjer ženka koja se digla sa jaja ili bilo šta drugo kao naprimjer zaštićena životinja, da li ti možeš pticu vratiti da ne ubije što ne bi trebalo. Ako uspiješ vratiti pticu iz lovne faze vratiti natrag, onda možeš sa punim pravom kazati svijetu da si ti sokolar. Dakle bitan je taj etički princip, da loviš, a ne da se pokažeš na raznim portalima ili da se hvališ sa dvadeset repova bilo čega pored sebe, nego da li si lovio zbog toga što je lova da loviš za svoje potrebe, a ne iz svog sporta. Po mom mišljenju lov sa sokolom nije sport. Moraš biti vrlo oprezan šta radiš. Druga zadaća kao sokolara jeste da sokolovi u prirodi mogu opstati samo ako imaju dovoljno hrane i očuvan okoliš. Ako ti sam kao sokolar ne radiš na tome da se održi biološka raznolikost da se šuma i livada održe živom, a ne da se sve uništi, onda to nije sokolarenje. Na kraju, mladim generacijama prenijeti da ono sve ispred tebe nije predmetom lova, nešto je nešto nije. Nema potrebe loviti ako to ne možeš pojesti, prodati, što je samo neka vrsta trofeja. UNESCO je zapravo pred nas sokolare da mi pojedinačno i kao grupa sokolara dignemo sokolare na drugu etičku razinu.
– Koliko je otprilike potrebno vremena da se sokol uvede u lov?
Najviše ovisi o tome koliki si ti sokolar, koliko znaš. Svjesni smo da je mnogo lakše naučiti psa da te se boji, nego da te voli. Ista priča je i sa sokolovima. Ako si pažljiv i ne radiš greške, kao nekom ljudskom potrebom da se dokazujemo i ptici i životinji te ljudima oko nas, onda smo na dobrom putu. Nekada, ti si imao pticu i deveti mjesec je bio početak lova i ako u tom trenutku ptica nije spremna za lov, nešto nije u redu sa tobom ili pticom. Dakle za tri mjeseca bi trebalo pticu dovesti u lovnu fazu, a da pri tome ne izgubiš. Naravno prije je to bilo drugačije, a danas je manje važno hoćeš li sokolarenjem nahraniti obitelj. Ptica se ne uči loviti, ona ima prirodni nagon i lovi po instiktu. Bitno je da se nauči da se vrati tebi i da se ne boji okoliša u kojem se lovi, a naročito u lovu sa psom. Trebalo bi da ono što radi u prirodi da radi i u tvom prisustvu.
– Je li vam poznato koliki je životni vijek sokola?
Kao i kod nas, što su ljudi temperamentniji, žive kraće, previše se troše, dok oni koji su flegmatičniji žive duže. Sve ovisi o čovjeku ako je previše iskorištavaš ptica se istroši, naravno da ptice moraju letjeti i to im je prirodno za održavanje funkcija na optimalnoj razini. Mogu živjeti dugo. Mi tu imamo pticu koja je star 23 godine i ona i dalje lovi, jer je dobro pazimo i u punoj je snazi. Nije etički odbaciti pticu kad je ostarjela i ne može pružiti ono što se od nje očekuje.
– Postoji li neka evidencija registriranih sokolara u Hrvatskoj?
Te registracije su uglavnom prema različitim klubovima, udruženjima ili asocijacijama. Moja neka procjena je da u >Hrvatskoj danas imamo pedesetak sokolara. Za zemlju kao što je naša je neki optimalni broj između 50 i 100. to je zahtjevan posao, nema tu godišnjeg, ako imaš psa možeš nekom kolegi dati da ti ga pričuva dok sokola teško možeš kome dati. Dakle sokolarenje je više način života nego lovna disciplina.
– U tridesetak država je sokolarenje nematerijalna kulturna baština?
Uvjeti su jaki, UNESCO nije nikakva udruga u koju se možeš uključiti i da možeš doći i kazati mi bismo htjeli da to budemo. Mora postojati kontinuitet nekakvog sokolarenja koje nije dvije godine, mora postojati u društvu i u povijesti nekakvi dokazi da to nije novotvorina nego tradicionalna vještina koja se održava na životu. Sokolarenje se kod nas najviše zadržalo u Dubrovniku. Sve dok je postojala Dubrovačka Republika sokolarenje je bio vrlo važan dio. Dubrovčani su svake godine dvanaest sokolova davali kao dar, ne kao danak Napuljskom kralju, jer su sa njim trgovali, a naročito sa žitaricama. Dubrovačka Republika shvatila je važnost za obrtništvo oko sokolarenja. Tu su se izrađivale rukavice, oprema i naravno treniranje sokolova. Kad se pogleda zaleđe Dubrovnika pa sve do Imotskoga mogu se naći stećci sa konjanicima koji drže sokolove. Dakle ti stećci i mi svi koji smo u ovih zadnjih pedeset godina radili na razvoju sokolarenja i da ono ostane u životu, sve je to omogućilo da se dođe do ovog priznanja. Neke europske zemlje nisu ušle, a mogle su ući, sve zbog toga što sokolari nisu zainteresirani za takvu vrstu priznanja. Ako si u UNESCO-u ti imaš i neke svoje obaveze, a oni nisu zainteresirani za to. Postoji kategorija učinkovitog i održivog, te dobre prakse održavanja nečega što je nematerijalna kulturna baština. Isto kao pjevanje, naprimjer ojkanje. Moramo se ponašati po pravilima koja su neka napisana, a neka se sama po se bi podrazumijevaju. Ovo je osnova da se sokolarenje u Hrvatskoj razvija i dalje, ovo nije nikako završena priča, nego novi početak sa nekakvim društvenim priznanjem, što ne znači da se možemo raspojasati raditi što hoćemo. Sada pravila ponašanja trebaju biti još čvršća.
Na kraju smo se zahvalili gospodinu Emiliu Menđušiću na razgovoru sa željom da još uvijek sa svojim kolegom Stipom Klisovićem nastave na očuvanju ovih lijepih ptica.
Joško Erceg